ruska zima na Pampasu


probudila se na -17 i jedva ustala u pola deset pa vidim kako ljudi objavljuju statuse na -20...
kako sam odbila sestru s pozivom za skijanje, okrenula sam se lokalnim ljepotama i uživala zadnje dane godišnjeg.
jučer sam otišla do Pampasa, koji je u biti moje šire dvorište i svaka moja šetnja ide u tom smjeru kroz mađarsku retfalu.... toliko sam uživala da sam šetnju odlučila ponoviti i danas i uloviti slikama tu ljepotu....



spičkala se propisno, sve u skladu s nazivom posta, za koji sam, btw, jučer dobila inspiraciju.
odlučila se za jaknicu, za koju moj instruktor skijanja Joco kaže da u njoj izgledam ko` Ruskinja, a ja je baš volim ;) tople čizme i mamina šubara, naravno :)



htjela sam vam reći da ako niste bili ovih dana vani jer se bojite tih alarmantnih upozorenja, griješite i propuštate zdravu hladnoću i prekrasan čisti zrak. (naravno, ako ste bolesni, ne mrdajte nikud ;) )
kako se sve vrijeme krećeš, uopće ne osjećaš hladnoću, jučer je čak i vjetar bio puno jači, a ja i slabije obučena, ali no frks....ja koja sam smrzotina na kvadrat, danas sam na kraju rukavice stavila u džep.


dolje nema žive duše, danas dva bakutanera sa nordijskim štapovima i oko konjičkog koji rekreativac na stazi u trku i vlasnik kojeg ker šeta.
jučer sam srela dvije djevojke na konjima u šetnji iz udruge Mogu koja se bavi terapijskim jahanjem za djecu s posebnim potrebama.



Drava je gotovo okovana, prekrivena je santama leda koje se sudaraju i predobro je stajati u toj ljepoti i slušati rijeku koja se bori sa ledom.
obala je skroz u ledu, na dijelovima i do 2 metra, ali nisam imala petlje izazivati moć prirode i ići kući plakajući. sjetilo me to na jednu zgodu iz djetinjstva, kada sam se pred ekipom htjela frajerisati i pokazati nove gumene čizme koje i u najveću baru poslije kiše mogu, za razliku od njihovih....samo, ta  najaveća bara je na kraju bio puni šaht od vodovoda i prava je sreća kako sam u tim godinama znala plivati...pogađate, do grla sam zakoračila u novim čizmicama :D



ledolomca ni na vidiku, a ni Titanic vidjela nisam....samo ove privezane trošne plovilice i splav koji svaki dan obilazi jedan čiko, razbija led oko njega, obiđe tu svoju trošnu imovinu.
kako smo se vidjeli i jučer i danas, pozdravili se, red je...a i to je život u malom gradu, svi su ti nekak susjedi. put do njegove starine vode još valjda, starije stepenice...


bez obzira što na cijelom tom velikom području nema žive duše, ne možeš naći netaknuti, neobilježeni komad snijega....pogađate, psi i moje srne i druga ekipa iz šumarka učinili su svoje...uspjela eto i ja ostaviti svoj znak, možda me netko i prepozna ;)



iskreno, nisam zadovoljna kvalitetom fotografija, dosta me je i sunce smetalo, a i vrijeme je da se uozbiljim i počnem koristiti pravi fotić....ahhhh....moram naći sponzora, hitno!!!



privodim kraju post, u mislima na rusku zimu i cijelu tu priču koja mi je jako chic, od emocija, dekora, mode, kulture...Doktor Živago, Ana Karenjina...babuške i baćuške...i maštam o odlasku u St.Petersburg....odabrala sam i temu mog slijedećeg partya ;)

iako na odlasku kući, ne prolazim pored ruske, nego mađarske crkve, pogled na nju je toliko poseban da sam ga morala podijeliti s vama.


oblaci su na tren sakrili sunce pa iako je bilo podne, dobila sam dojam predvečerja.


a sutra se vraćam na posao, godišnji is over...to mi baš i nije neka fora, jer alarm će opet zvoniti...shit.




Primjedbe

Najčitaniji

Najčitaniji