gljive i to...
lijena sam buba i ne pohađam fitness, yogu, pilates i te aktivnosti, ali prohodam šume, brda i dolove tražeći blago koje se skriva na tim tajnim stazama, šuštećim i posebnim.
prođu tako sati bez razmišljanja i brojanja o normi i targetu treninga, a da ne znam objasniti riječima to zadovoljstvo i tu pobjedu kada se mrtva umorna vraćam u grad s punom košarom dojmova, slika, lišća i, naravno, gljiva.
prošli vikend, pobjegla opet iz grada put Papuka i mog rodnog kraja, jer tamo je, uvijek, sve drugačije, posebnije, moje...tamo rastu te moje gljive, zapravo, sada već spavaju pod pokrivačem debelim od lišća kojeg baš ima, pa je ovo vjerojatno zadnje gljivarenje ove jeseni, jer zaista nema smisla, odgrtati lišće i tražiti gljive.....ali ja sam i to radila.
kraljica sezone, definitivno je crna ili mrtvačka trubača...zovu je još sirotinjskim tartufom, a ja kažem da je to slavonski tartuf, na žalost, još malo poznat i korišten u gastronomiji našeg kraja.
sezona im je jesen, rastu u kolonijama i kada nađem jednu, znam da kreće berba.
vrlo su skupe u Italiji, Francuskoj i Engleskoj, imaju status iznimne delicije, a prodaju se svježe, sušene i mljevene kao začin. moja obitelj i ja sve ove oblike koristimo u kuhinji. a cijelu priču o njima, prije puno godina, pokrenula je moja sisterica i tako zarazila sve nas.
u jednom od slijedećih postova, pisati ću malo o mojim kulinarskim iskustvima i ukusnim, jednostavnim jelima koje radim s trubačama.
kako rekoh, trubače, žutice ili lisičarke, poneka sunčanica i to bi bilo to, jer ovo je godina definitivno bez vrganja, bar što se tiče brdskih šuma...moji kažu, iskusniji su, kako ih ima u nizinskim, ali ja sam brdsko dijete, nisam ja od nizine.
Primjedbe
Jedva čekam slijedeći post...��